Lipanjsko jutro.

Svježe ljetno jutro razlilo se po obroncima uspavanih proplanaka zavičaja. On je ležao na leđima sa pogledom u beskrajne daljine horizonta. Iz daljine, jedva čujno a ipak jasno i prepoznatljivo, dopiralo je jednolično glasanje kukavice: „kukuuuu, kukuuu“. Neke dvije žene u narodnoj nošnji sjedile su na vićevcu i sa dlanom iznad očiju, gledale su u daljinu u pravcu sunca. U tom momentu, izgledale su tako sjedinjene sa vićevcem, kao da ih je neki kipar uklesao u njegovu, od bezbroj nemilosrdnih usjelina napaćenu strminu. Lagano pognuta naprijed, klimajući u ritmu nevoljnih koraka, srednjovječna žena je išla ka štali na bežuljku, vjerovatno da nahrani stoku.  I dok je kaplja rose visjela na vrhu travke, dva krilata mrava žustro su se borila za komad poluosušene kore jabuke. Pogled sa zemlje na nebo vratio mu je elegantni jastreb, koji je vjerovatno vrebao nepažljive miševe negdje između ravnice i tremanja. „Kako li on nas vidi odozgo“, upitao se istovremeno stvarajući slike u svojoj glavi, kao bi to moglo da izgleda. Sunce ja zašlo za oblake. Svježe jutro kao što to zna biti u lipnju na drenoviku,  još je odlučno prkosilo suncu i vrućini. Muškarac razdrljene košulje i sikiricom zadjevenom za kaiš, grabio je je žurno prema gaju, prelazeći jedan od prijelaza preko ograde između dvije njive. Odoljevajući svežini zraka i već vlažnim leđima, ne žaleći napustiti ovaj nepovratni i spokojni trenutak, odluči ostati ležati još koji tren, onako sjedinjen sa beskrajnim daljinama horizonta.

2 misli o “Lipanjsko jutro.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.